45 GODINA STVARANJA FRANJE MUSTAČA MEDAROVA Duhovnost kao lirski zavičaj

Svoju prvu sliku Franjo Mustač Medarov naslikao je davne 1973. godine. Imao je svega petnaest godina i od tada neprekidno traje njegovo druženje s likovnom umjetnošću. Velikih 45 godina slikarskog trajanja (bolje rečeno – ustrajnosti) jedne autorske likovne ideje, Franjo Mustač Medarov nosi u srcu i njeguje kao svoju emotivnu lirsku domovinu. To kao da je predodređeno, umjetnički rad prisutan je u više generacija obitelji Mustač, što nije nevažno.

Njegov je zavičaj gotovo imaginarno međimursko selo koje uzdiže do nebesklona, na lirski ponos životu, a u stvarnosti – njegova Sveta Marija kao likovna inspiracija i ljubav. Nije to žal za izgubljenim vremenima prošlosti, već promišljenost autora koji gradi svoj likovni svijet kao svoju misao.

Zbog toga se gotovo asketski odriče svega što bi zasjenilo tu magičnu lakoću lirskog i emotivnog spoja prirodnog elementa i ljudi. Na njegovim slikama nema tvornica ili moderne gradske arhitekture, a ni novih tehnoloških čuda. Vjeran sebi  i svojem likovnom poslanstvu do krajnosti, manje upotrebljava takozvane hladne boje, plavu i zelenu. Svaka njegova slika govori nam o spokoju i jednostavnom životu, o ljubavi duhovnog. 

Već 45 godina njegovo je ime itekako poznato zaljubljenicima međimurskih pejzaža, dok u stručnoj hrvatskoj likovnoj javnosti slovi kao slikar koji ne podliježe raznim pravcima turbulentnih likovnih kretanja. Prema ocjeni likovnih kritičara, ali i brojnih štovatelja i javnosti, odavno mu pripada počasno mjesto u redu najboljih slikara i grafičara sjeverne Hrvatske.

Kao školovani slikar izgradio je svoj osebujni stil i likovni duhovni svijet, no ostaje slikar i pjesnik međimurskih seoskih vidokruga i međimurske lirske zemlje. Likovni izričaji su mu ponajprije mekani u smiraju pastelnih boja, cjeloviti i na kraju impresivni svojom emotivnom toplinom i gotovo mitskim ugođajem sela i zemlje.

Motivi slika su mu najčešće krajolici sela, ali i ljudi koji žive  u selu, zatečeni u svakodnevnim radovima na polju, ili pak crkvice i kapelice kao duhovne vertikale koje označavaju mjesto, topos života i nisu samo duhovni simboli. Ljudi i zemlja gotovo da surađuju u romantičnom zanosu.    

Gotovo neprimjetno kroz godine, Mustač se kao slikar mijenja smirujući teme i motive obojenim komunikacijskim plohama i apstrahirajući ono manje bitno. No time njegove slike samo dobivaju na vrijednosti.

Tematski, njegov se rad može promatrati na više načina. Ponajprije kao rad  nadahnutog crtača i grafičara, zatim kao slikara lirskih međimurskih pejzaža koje godinama gradi sve do obojenih ploha, potom kao autora slika koje potpisuje s  obiteljskim nadimkom Medarov koje odaju počast jednostavnom seoskom životu, njegove „stavice“ od kukuruzovine naslagane na polju imaju dušu. Na kraju, autor je sakralnog opusa koji je prepoznatljivo njegov, osoban i ne podliježe kanonima tipičnog sakralnog slikarstva. Kao crtač i grafičar svoju je tehniku doveo gotovo do savršenstva, a crteži su mu često i predložak za slike. 

Pojavljuje se i kao autor spomenika hrvatskim braniteljima Svete Marije u obliku kockavice, međimurske zaštićene orhideje, vjeran sebi i svojem likovnom izričaju. U zadnje vrijeme odlučuje se i na izlete, ilustriranje knjiga svojim crtežima.