DRUGI O NJEMU Recenzije i osvrti

Emilija Kovač, prof.

Stvaralački svijet Franje Mustača svijet je pejzaža.

Ulazeći u nj, ne putujemo daleko: tu je negdje, blizu, prepoznatljiv… No, nikad prepoznat do kraja u stvarnosti. Autor održava kreativni odmak od činjenica. Prostor slobode, individualnosti, superioran u odnosu na datosti. Svojim djelom ne ponavlja, već proizvodi, sposoban za svu odgovornost kreativnog čina.

Slika nije portret svijeta, nego portret autora. Metaforična, naravno, jer motiv je, kao i riječ – oblik koji vodi do značenja; motiv je, kao i riječ – metafora: traži prelaženje, želi biti most od vanjskog i tvarnog prema nutarnjem. Onime što predstavlja, predstaviti onog koji predstavlja.

Rudolf Wesner, prof.

Franjo Mustač prvenstveno rabi pastelne boje za svoja djela.

One izgledaju baršunasto i toplo. Slikar je tako usavršio svoju tehniku da mu se boje formalno rastapaju, prelaze jedna u drugu i slikama daruju mnogo lakoće i transparentnosti. Iz toga opet rezultira i oblik i struktura. Plohe izgledaju kao da ih pokreće lak povjetarac. I kao zadnja pripomena za promatrača njegovih radova, otvaraju se doživljaji gledanja puni poezije.

Marijan Lazar, prof.

Njegove boje, kao i njegova umjetnost, sjetno pričaju o toplini i mirnoći koja oblikuje temeljni način prepoznatljivosti.

Mustač uprisutnjuje do bolne nostalgičnosti prolaznost vremena na razini igre strukturalnih slojeva koje niže kistom razvijajući umjetničku sugestivnost, ali istodobno i osjećaj pripadnosti seoskom krajobrazu rodne mu grude. Nije upitno je li čovjek, priroda, selo ili izrazita vertikala duhovnosti – crkva, njegov temeljni motiv jer sve to čini životnu puninu koja svoj doseg obznanjuje u likovnosti.

Zlatko Baranašić

Franjo Mustač javlja se u našoj umjetničkoj stvarnosti kao posebna ličnost.

U svojim motivima, i ako počinje od viđenoga, nagrađuje svoj motiv spiritualnim sadržajem koji motiv obogaćuje i time daje dojam koji inicira misao kao snažnu komponentu za doživljaj slika. Ekspresija, lirski ugođaj s prisustvom nostalgičnog i strasnog, ali emocionalne žestine, utkane su u  slike i njihovo su obilježje. Njegovi motivi su nas vratili u prošla vremena koja u nama pobuđuju sjećanja na mladost i tugu za izgubljenim vremenom

Martin Lukavečki

Slika u svim tehnikama, no najviše u uljnom pastelu jer je najbolji za pejzaž.

Njegove su slike prepoznatljive: tople zime, mirne međimurske ravnice. Sjetne priče nekadašnjeg življenja. Sličice iz razigranog djetinjstva živo su urezane u sjećanje. Suvremeno doba na poljima, s traktorima, kombajnima – ne zanima ga. Nema tu poetike, kaže: To je jedna idilična slika iz tih vremena. Tko se jedanput vozio na kolima s djedom i bakom, taj to sigurno ne zaboravlja. Ja još i danas čujem kotače po makadamu. Vremena su bila teška, ali sve je nekako imalo smisla. Ljudi su znali kada treba raditi, a kada treba odmarati. Radili su onoliko koliko im je bilo potrebno.

Stavice kukuruzovine, vrbe, crkvica u daljini – prepoznatljivi su motivi međimurskih sela na njegovim djelima. Malo se koristi zelenom i plavom bojom. U sakralnim temama izbjegava kopirati već viđeno. Franjo Mustač-Medarov pjesnik je međimurske ravnice. Nježnim bojama sjetno prepričava jedno zauvijek izgubljeno vrijeme.