NEISPRIČANA PRIČA FRANJO MUSTAČ – MEDAROV

Čestim odlascima na slikarske izložbe, Mustač se opija svojim uzorima; Stančićem, Vaništom, Međimurcem ili listajući i proučavajući monografije Nizozemca Van Gogha i Vermeera te francuskih impresionista.

Franjo Mustač-Medarov rođen je 29. ožujka 1958. godine kao deveto i najmlađe dijete oca Đure i majke Verone, rođene Sabol. Njegov je djed po ocu Martin (1870. –1944.) bio zemljoradnik koji je ponekad znao zaplivati u likovno kreativne vode baveći se uglavnom sitnom plastikom. Mnogo snažnije u tim je vodama zaplivao Martinov najmlađi sin Franjo (1924. – 1969.), umjetnikov stric istog imena. Iako samouk, vrlo profinjeno i sadržajno izražavao se u crtanju, slikanju i sitnoj plastici. Nažalost, bila su to vremena kada se bavljenje tom djelatnošću smatralo gubljenjem vremena uz česte grdnje u smislu “nemaš spametnešega posla, pak fratiš vreme”.

Franjin je otac bio zidar, a majka brižna domaćica i dobra odgajateljica. U to je vrijeme veliki broj djece u obiteljima bila uobičajena pojava, a bogatstvo se očitavalo u mekotama jer je obrađivanje zemlje bila de facto jedini osiguravatelj prehranjivanja i egzistencije obitelji. Povremeno bi se morao prodati i pokoji komad stoke (najčešće tele, ždrijebe ili svinja) kako bi se namirile sve obveze prema državi i crkvi, potrebe za školu, odjeću i obuću (koja se nosila iz generacije u generaciju dok se stvarno ne bi potrošila) te naknada za struju, jedino novo davanje koje je počelo baš 1958. godine elektrifikacijom Svete Marije. Glavni su prihodi trebali biti od očeva obrtništva u zidarstvu, no sustav u tadašnjoj Jugloslaviji koji je nastao u Drugom svjetskom ratu nije baš blagonaklono gledao na taj način privređivanja jer je podsjećao na kapitalizam, a socijalizam je preferirao isključivo radničku klasu i društveno vlasništvo.

Obitelj Medarovih, kako su ih zvali, nije se puno razlikovala od ostalih obitelji; vjerski tradicionalna, bogobojazna, strogo patrijarhalna, otac strog, majka blaga, zbog čega je velik dio tereta podnijela na svojim leđima.

Siromaštvo je u to vrijeme bilo nekako podjednako raspoređeno u većini pa se ono nije doživljavalo kao nešto posebno tragično kao što bi se to danas moglo činiti. Velikim se dijelom ono amortiziralo vjerom u Boga, naukom crkve te pomaganjem bližnjima. U takvim je trenucima bilo mnogo prostora za pjesmu, a za veselja je bilo dovoljno tek malo. U takvim je društvenim i obiteljskim prilikama započelo putovanje kroz život Franje Mustača-Medarova.

Prvi dodiri s umjetnošću

Franjina u djetinjstvu

Kao što je već rečeno, obitelj Medarovih bila je veoma bogobojazna pa je tako i mali Franjo vrlo rano počeo odlaziti u crkvu, ispočetka u majčinu naručju, a kasnije sam, s braćom i prijateljima. Tu se događa njegov prvi susret s nečim neobičnim, nesvakidašnjim, nečim toliko drugačijim od njegova skromna doma, kada njegove oči najčešće umjesto u svećenika budu uperene prema svodu crkve na prekrasne freske s bliblijskim motivima te na prekrasni oltarni lik Majke Božje okružene četirima baroknim skulpturama sv. Josipa, sv. Dominika, sv. Ivana Krstitelja i sv. Augustina. Zanesen tim prekrasnim motivima, pronalazio bi uvijek neki novi detalj koji ga je nanovo ispunjavao neobjašnjivom radošću.

Uskoro počinje pohađati i osnovnu školu u Svetoj Mariji u kojoj dolazi do novih spoznaja. Već je u prvom razredu osjetio da bitno drugačije doživljava svijet oko sebe. Jednom, kad su crtali stablo, učiteljica je primijetila da je on jedini nacrtao stablo s krošnjom, dok su ostali, kako to djeca obično rade, napravili stablo kao jedan izduženi pravokutnik okrenut prema gore iz kojeg kao iz vaze izlaze crte koje su predstavljale grane. Najveći poticaj, ipak, dobio je od majke i to na vrlo neobičan način: bio bi oslobođen radnih obaveza (polje, staja i slično) kada bi ga majka zatekla za knjigom ili u nekoj školskoj obvezi. Starija braća nisu bila te sreće jer je očevim diktatom uvijek na prvom mjestu bilo rješavanje svih ostalih zadataka, a onda, ako bi ostalo što vremena, koristilo se za školske obveze za koje se više nije imalo ni snage ni volje.

I kako su prolazile godine, Franji je bilo sve lakše izražavati se slikom nego riječima. U sedmom je razredu slomio desnu ruku baš u vrijeme kad su na satu likovnog odgoja radili portret majke. On se nije obeshrabrio, već je vrlo smjelo krenuo ljevicom riješiti zadatak i ispalo je fanstastično jer mu se baš nekako u to vrijeme u glavi posložilo kako riješiti problem sa sjenama. Tad je shvatio da je ruka samo sredstvo, dok se ono najvažnije odvija u glavi.

Do kraja osmog razreda odlučio je uz pomoć i poticaj voljenog nastavnika likovnog odgoja, gospodina Vladimira Sabola, nažalost prerano preminulog nesretnim slučajem, da će se njegov daljnji život vezati uz boju i kist. Brojne pohvale nastavnika, majke i braće davale su mu nove poticaje i nadu da će ustrajati na svom putu. Majka je u svemu imala posebnu ulogu, a on je znao da se jedina njezina radost nalazi u njegovoj sreći i uspjehu.

Odlazak na školovanje u Zagreb

zagreb skola primjenjenih umjetnosti

Nakon završetka osnovne škole, upisuje Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Položivši prijemni ispit iz crtanja, opredjeljuje se za odjel grafike, s obzirom na to da je njegovim završetkom bilo najlaške zaposliti se. Školovanje je trajalo pet godina i on se uz pomoć dobrih profesora polako profilirao u vrsnog poznavatelja različitih slikarsko-grafičkih tehnika dok neprestano radi i na usavršavanju osobnog izraza. Veza s rodnim Međimurjem ne prestaje, već se, naprotiv, produbljuje kako u emotivnom, tako i u smislu određivanja motiva. Čestim odlascima na slikarske izložbe, Mustač se opija svojim uzorima; Stančićem, Vaništom, Međimurcem ili listajući i proučavajući monografije Nizozemaca Van Gogha i Vermeera te francuskih impresionista.

Dva su detalja iz tog školskog razdoblja odigrala veliku ulogu na njegov daljnji tijek. Prvi kao iskustvo, a drugi kao likovno opredjeljenje. Između ostalih predmeta u školi imali su i predmet pismo, predmet na kojem su vježbali pisati različite tipove pisma kao npr. kapitala, karolina, uncijala, renesansni kurziv itd., dakako ručno, u čemu je on bio vrlo vješt pa je često pisao i za druge za prijateljstvo ili za sendvič.

Profesor je bio vrlo strog, a imao je običaj kod pregledavanja radova davati po tri istovjetne ocjene. Mustač je dobio tri petice, no kad je profesor zastao kod učenice sumnjajući u to da je sama izradila zadatak, a dajući joj mogućnost da ga pisanjem na licu mjesta razuvjeri, Mustač je sam priznao svoje “nedjelo”, bojeći se da se ne dogodi neugodna situacija, nakon čega je profesor učenici podijelio tri jedinice, a na zaprepaštenje Mustača i ostalih, njemu još tri petice. Logično, rad treba nagraditi. Pouka za Mustača – isplati se raditi.

Drugi detalj; prvi svakom je povratku iz Zagreba kući, Mustač koristio vlak (normalno, bio je jefitniji od autobusa). Od željezničke stanice do sela nešto je više od tri kilometra. Kad bi došao na proplanak s kojeg puca pogled na selo, srce bi mu od dragosti zaigralo u grudima, ugodna toplina prostrujila bi njegovim tijelom, a nerijetko bi izvirila i suza na oko. Upravo taj trenutak ostat će zauvijek njegova tematika i, kako kaže dobra poznavateljica njegovih radova, profesorica Emilija Kovač: „Takvi se, osjetljivi na nijanse, šapat, cijeli život mogu baviti jednim te istim motivom, znajući uvijek u njemu pronaći još nešto i još nešto…” I tako Mustač polako postaje slikovni pjesnik međimurske ravnice.

Povratak

Nakon završetka srednje škole i odsluženog vojnog roka, vraća se kući u Svetu Mariju. Godine 1980. zapošljava se kao dizajner tekstila u Čateksu u Čakovcu gdje radi sve do odlaska u mirovinu 2018. godine. 1987. godine priklanja se zamislima istomišljenika te zajedno s Franjom Ružmanom i Damirom Šalarijem formira prvu amatersku likovnu udrugu na području Međimurja (LUDM) sa sjedištem u Prelogu čiji je član i danas. Član je i Likovne udruge Varaždin (LUV), sudjeluje na brojnim likovnim kolonijama, prvenstveno humanitarnim.

likovna udruga donjeg međimurja

Nijedna mu slikarska tehnija nije strana, no može se slobodno reći da je najviše usavršio zahtjevnu tehniku uljnog pastela. Kao i tehnike, raznoliki su mu i motivi, pri čemu se ipak izdvaja u pejzažu, upravo onom koji mu se toliko urezao u srce i dušu još davnih školskih dana kad bi dolazio sa željezničke stanice pri prvom susretu s dragim mu selom, Svetom Marijom (ili “zavrtnim pejzažima” kako ih je nazvala profesorica Emilija Kovač). Gotovo se na svim njegovim slikama osjeća pripadnost sredini iz koje je potekao – Međimurje.

U pejzažima su to:

  • “stavice” kukuruzovine koje je nebrojeno puta i sam sastavljao, davao im život pa su vjerojatno i zbog toga one poput živih bića na njegovim slikama, imaju dušu
  • poljski putevi izbrazdani od rvenih kotača starinskih zaprežnih kola na čijem se zadnjem dijelu “svori” vrlo rado i sam vozikao
  • polja i ravnica – pitoma i blaga hraniteljica blaga i ljudi

U motivima mrtve prirode to su zanimljivi zemljolončarski oblici ubačeni npr. usred hrpe voća koji nas tako nostalgično vraćaju u dane djetinjstva. Tunjice iz kojih se popilo hektolitre kiselog i slatkog mlijeka, što je, uz kukuruzni kruh, bio najčešći, gotovo svakodnevni obrok, pogotovo u dane kad se mnogo vremena provodilo radeći na polju. Tako je i nastala poznata usporedba kravica-mamica. Cjedilo za sir sa svojim karakterističnim rupicama, putra za vodu, maslenka u kojoj se pravio maslac i slični predmeti. U njih često kao motiv stalja cvijeće: jorgovane, makove, ivančice, katruže… Sve što ga je okruživalo zračilo je neobičnom smirenošću i toplinom te punilo njegove baterije koje danas isijavaju i zrače lijepim i dragim slikama iz njegova djetinjstva.